Baš sam danas odlucila okrenuti novu stranicu zivota i to se moralo dogoditi. Inace nemam dobre odnose u obitelji, svi smo stalno u svadi. Naizgled izgledamo kao iznad prosjecna hrvatska obitelj, vesela, sretna, roditelji zaposleni, ja i brat solidni ucenici, putujemo, ... Ali kada zagrebete ispod povrsine tu se uvijek krije nesto vise. Tuznije u mome slucaju.
Naime moja majka koju su kao dijete doslovno zlostavljali roditelji koji su sami po sebi bili strogi, staromodni, znate vec kakvi su bili ljudi sa sela za vrijeme Jugoslavije. Tata je jako dobar, ali stalno radi, umoran je vec kad dode doma i onda ga doceka moja majka takva kakva. Inace imaju jako los brak.
Ne pisem ovo da bi kritizirala njih, vec sam htjela pisati o necemu sto mi je otac rekao danas ''otidi, studiraj u zagrebu, nemoj ostat ovdje sa ovim vragom'' pritom misleci na moju majku.
Tuzno je da cak i danas u 21.stoljecu , stoljecu slobode, mi zapravo zivimo tako ne slobodno. Eto doslo je do toga da se doslovno jezim od dolaska kuci. Mene nitko ni ne tuce, ni zlostavlja, niti me itko zakida u icemu. Ali jednostavno ne mogu vise zivit u svom domu. Apsolutno me nervira kad moja majka, inace mlada zena, sa fakultetom, visoko obrazovana, sarmantna i zabavna osoba puna duha (kad je u drustvu) hoda po kuci strogo, pognute glave, sve iza sebe ostavlja perfektno, ... ali to nije ona savrsena bajka gdje se majka trudi. Ovo je horor. Apsolutni. Inace sam dosta osjetljivija osoba, indigo dijete sam, i pogotovo sam osjetljiva na sve te vibre koje nastaju oko nas. Katkad mi se zna dogoditi da nemogu biti sa njom u istoj prostoriji zbog negativnih vibri koje ''siri''. Mozda vam se ovo cini ludo, ali nisam luda.
E sad, da se mi vratimo na pocetak posta.
Bas sam danas odlucila okrenuti novu stranicu zivota i to se moralo dogoditi.
Naime, imam prijateljicu o kojoj cu pisati u slijedecim postovima. Ona je moja najbolja prijateljica vec godinu dana. Nerazdvojne smo. Ali moji roditelji nju mrze. Ne radi nje. Upoznali su je jednom. Mrze je radi njezinih roditelja koje ni ne poznaju. Samo su culi da joj je majka konobarica, a da joj je otac navodni pijanac. Sto nije istina. Ali kako god, mojim visoko obrazovanim sebicnim i licemjernim roditeljima ne odgovara da se njihova kcerka iz bogate gradanske obitelji druzi sa kako su se oni izrazili ''dnom ovog grada''.
E sad, da se mi vratimo na pricu.
Kako god, ja i prija (zvat cemo je ''X''), smo poslije skole dosle kod mene. Naravno stan mi je bio u neredu, znate ono, jutarnja strka, kreveti u neredu, stol u kuhinji itd. Nas dvije nismo marile za to, dosle smo, napravile sendvic i otisle u bratovu sobu na kompjuter. Upalile smo klimu, zagrijali stan, pustili muziku na you tube u, nista preglasno. I uzivale...smijale se.... bas nam je bilo lipo. Pogotovo zato jer se nismo dva tjedna vidjele jer sam ja bila bolesna.
I najednom meni ''bane'' majka. U svoj toj strci ja sam X predstavila pod imenom jedne moje prijateljice iz skole za koju mi majka zna ali je nikada nije sluzbeno upoznala. Kako god, X je shvatila, pristojno se upoznala i brzo se pokupila. Poslije se majka izurlala na mene. Nije mi isprva bilo jasno zasto.
Zato jer imam 16 godina i jer mi je dosla frendica poslije skole?
Zato jer mi je dosla frendica, a stan je bio u neredu?
Zato jer je netko dosao dok nje nije bilo?
Ili mozda zbog svega?

Sve se zbilo jako brzo, bila sam poprilicno zbunjena i prepadnuta. Majka je urlala na mene. Brzo sam se pokupila i uzela pse i otisla ih prosetati do parka i naci se sa ''X''. Ona me smirila, smislile smo pricu iako mi nije bilo jasno cemu sva ta panika? Mozda sam se samo bojala jer sam majci slagala da je ona netko drugi? Eto, to me najvise zabrinjavalo.

Dosla sam doma i majka se prema meni ponasala kao da se nista nije dogodilo. Srce mi je uzasno brzo kucalo, bojala sam se njene daljne reakcije, brzo sam napravila krevet u svojoj sobi, sredila ono sto smo ja i ''X'' jele. Majcin komentar je samo bio ''cim ti otac dode doma sve cu mu reci''.
Nisam se bojala.




Tata je dosao doma i ona mu nista nije rekla. Jeli smo pizzu i komentirali najnovije dogadaje u dubrovniku. Najednom je majka rekla ocu ''ma necu ti ni komentirat u kakvoj sam je samo pozi zategla danas'' misleci pritom na mene. Govorila je tako hladnim glasom da dok ta zena koju vise ne prepoznajem , osjecam kako mi se svaka zila ledi, kako gubim boju u obrazima i kako mi se svaka dlaka na tijelu jezi. ''sto je bilo?'' nezainteresirano je upitao moj otac.
''dosla sam ranije s posla i mala je dovela doma ekipu, drecala je muzika...ma teski uzas''. I opet pocela urlat na mene
Pokusala sam nesto reci ali nista mi iz usta nije izlazilo. Skamenila sam se. Od straha. I od boje njenog glasa. Nakon ponovnog urlanja, samo sam cekala plesku. Uspila sam skupit malo hrabrosti i zamolit za dopustenje da objasnim situaciju.
Majka mi nije dozvoljavala, ali eto. Tata mi je kao sto sam rekla, iznimno posten i drag covjek. Rekao je, sjecam se: ''kad te ovaj vrag ne zeli pustit i ne zeli slusat svoje dijete, ja cu te saslusat''.
Objasnila sam sve.

Tata je, naravno kao i svaki normalan covjek bio na mojoj strani. Majka je pobjesnila. Zakljucala se u sobu. Cula sam da je urlala svasta na moj racun.

Opet sam plakala. U zadnje vrijeme cesto placem. Tesko mi je. Bojim se sebe same. Mislim si da ako je ovakav zivot ja nemam vise sto traziti na ovome pustome svijetu. Ostecenom. Strasnom.

Tuzna sam. Nesretna.

Depresivna.

Mislite li da je svijet posten?

Koliko mi samo ljudi zavidi i kaze ''sve bi dala da okusim tvoj zivot''. Zasto? Radi privatne skole, dobre i skupe odjece? Odlicnog izgleda? Putovanja?

Ljudi su povrsni i vide samo materijalno.

Sto imas vise materijalnog to si omiljeniji, svi ti se dive, zavide, zele biti poput tebe.

A sta je s nama koji nosima duboke rane, koji se izvana smijemo, a u dusi vristimo?
Postoji li raj za nas?

Mozda sam svime ovime sto sam napisala ispala glupa, nezrela, djetinjasta kao sto mi majka kaze da jesam, ali ja tako ne mislim. Ne vjerujem joj na rijeci. Jos ne...

Valentinovo je uskoro, ne znam što vi mislite o tome, ali taj dan mi je jedan od najiritantnijih u godini, poslije Nove godine. OK, da, lijepo je, svi su zaljubljeni i bla bla (neću od ovog posta napraviti bajku). No to je za mene samo dodatni marketinški trik koji su izmislili vlasnici dućana. Kao što je, navodno, Coca Cola prva uvela Djeda Mraza 1930., jer je bio odjeven u crveno i bijelo, zaštitne Coca Coline boje (a ipaknisu bili prvi jer je netko već iskoristio djeda za promociju mineralne vode 1924.), tako je i neki kapitalist odlučio od zaraditi od Valentinova. Valentinovo je u 19. stoljeću bilo hit jer su tad počeli proizvoditi čestitke, no kako je došlo do “crvenog ludila” - nemam pojma. Ljudi su poludjeli, sve je više tih retardiranih praznika gdje se stalno nešto kupuje. Ljudi, taman kad se odmorite od Božića, dolaze rođendani i Valentinovo. Na kraju se najviše isplati biti “outcast” pa da nemam posla s prijateljima, rođendanima, ljubavi i Valentinovom. Zašto ih nazivam retardiranima? Ne zbog prave definicije “retardiran”, jer definitivno nema ništa s “biti spor”, već više zbog uličnog slenga. Zato što mi je općenito glupo da moramo imati blagdan u kojemu ćemo nekome nešto kupovati. Kad si zaljubljen uvijek je vrijeme za darivanje i veselje. Čini se kao da ljudi više nemaju vremena uživati u “stvarnom” smislu života. Jer stvarno mislim da smisao života nije ubijanje na poslu i rušenje u krevet, ali kako živimo i kakvi su nam uvjeti, ne može se puno očekivati. Možda ne volim Valentinovo jer mi je to kao petak 13. Ništa mi se lijepo još nije dogodilo jer možda previše očekujem od njega. Ali kad izađem van i vidim da svi skakuću okolo po gradu u crvenome, drže se za rukice dok padaju pusice, bombonijerice, cvijeće, dućani su prepuni živčanih muškaraca koji ispituju tetu za šalterom “sto da poklonim svojoj curi?” Kafići su prepuni žena koje se hvale jedna drugoj što su im njihovi dragi poklonili… e, onda mi stvarno više nije nista jasno. Je to je predivno, ali kud baš svi na isti dan? Očekujem da će Valentinovo uskoro trajati tjedan dana, sigurno će ga netko produžiti i uvaliti nekakav festival gdje će još više zaraditi. Svakodnevno se to uopće ne vidi na ulicama. Zašto ne bi poklonili ružu, primjerice, svaki tjedan?

No, nije Valentinovo kao prije. Sada su ti dani zahtjevni jer uvijek moraš nadmašiti prošlogodišnji poklon. Čestitka i ruža nisu dovoljno dobre. Dijele se kristali Swarowski, prstenje i ostali nakit, preskupe bombonijere naručene iz Indije, digitalni okviri sa slikama “nas dvoje”, šampanjaci, luksuzni restorani i ostale pizdarije.

Ljudi što se dogodilo s odlaskom u kino ?

Koji je istinski razlog zbog čega se te stvari događaju? Zar je to sve postalo natjecanje? Možda sam ja samo “jedna od onih” koja ne voli Valentinovo zbog nekakvih “trauma”, ali zaista mislim da sam u pravu kada kažem da se Valentinovo treba slaviti bar 10 puta godišnje, a ne samo jednom. I to definitivno ne pod nazivom Valentinovo jer samo ime dana stavlja ljude pod pritisak. Valentinovo je dan diskriminacije siromašnih. Ako neka djevojka dobije prsten, a druga ružu odmah se zna tko je zvijezda na kavi, i tko sve želi biti s njenim dečkom. A da ne govorim o tome kako kasnije doma dečko dobije po “tamburi” jer je kupio samo ružu. Ne znam što je to s tim blagdanima da toliko okupiraju ljude. Ja se uvijek iživciram kad mi netko spomene Valentinovo. Odmah se sjetim da moram u grad tražiti neku glupost koja će i onako završiti u smeću i trudim se da ne bude plišana igračka, iako je to prvo što mi padne na pamet. Kad vidim sve te gluposti veznane uz Valentinovo, igračke koje govore, ogromne plakate, balone, čestitke od 200 kuna koje ti pjevaju pjesmu iz Prljavog plesa, popizdim. Uvijek mi se dogodi u najgorem financijskom trenutku. Ne znam kakve osjećaje vi gajite prema svemogućim potrošačkim danima. Ali, eto, meni je samo žao da su nam uopće takvi dani potrebni i da moramo trošiti abnormalne količine novca da bismo dokazali razinu ljubavi? Je li vama taj dan potreban? Ili među vama ima onih kojima je svaki dan Valentinovo?

Gledajući emisiju 'Trenutak istine' divim se sudionicima spremnim javno suočiti se s istinom u sebi..došli su spremni reći istinu za neku određenu cijenu.. uglavnom su do sada padali na banalnim pitanjima.. ne vjerujem da su namjerno pokušali lagati jer vidim koliko su sami iznenađeni u ono što čuju..
..da nisu toliko sigurni u svoju istinu ne bi podijeli najdublju intimu riskirajući da namjerno lažu..
i sigurno nije ugodan osjećaj biti toliko siguran da govoriš istinu, a na kraju ti govor tijela kaže da je laž..
Ako govor tijela uzmemo ko podsvijest zašto naš um nema neki mehanizam koji bi registrirao ono sporno što naše tijelo osjeća, ono što detektor laži može registrirati kao laž, a naš um ne..
Koliko uopće možemo vjerovati tom stroju, da li taj govor tijela može biti lažan.. i kome više vjerovati svom umu ili tijelu..
Koliki je taj odmak od istine između uma i tijela, može se li on sakriti pred detektorom laži ili su te fiziološke promjene tjelesnih funkcija jače.. vjerujem da neki ljudi mogu, uvježbavajući ono što osjećaju kao istinsku gestu, uspjeti prevariti čak i poligraf..
Jedno je sigurno, lažući ne dobijemo ništa..
I kad mislimo kako je lako lagati druge, nekad čak mislimo da spašavamo ili dobivamo nešto lažući.. a nismo svjesni da zapravo lažemo sebe i svaka takva laž nosi nesigurnost u sebe i ne prihvaćanjem sebe.. Ako ste bili u situaciji i željeli sakriti osjećaje da ih drugi ne vide ili ste namjerno nešto htjeli slagati..bilo dobronamjerno ili ne... i uspijeli izglumiti i iskontrolirati te tjelesne izdajnike, ..i čini vam se da ste pobijedili ako drugi nisu ništa primijetili.. misleći kako dobro manipulirate okolinom i možete drugima nametnuti istinu koju mislite da oni žele čuti.. ali u konačnici prevareni ste jedino vi sami..jer lažući živite u toj laži zavaravajući druge i samog sebe, zabavljajući se na račun onih koji vam vjeruju.. kockate se s tuđim povjerenjem.. i osim što vrijeđamo druge svakom laži podižemo barikadu ispravnom odnosu.. jer lažna je vjernost nametnutom istinom, zabluda i prisilna lojalnost koja vas sputava u doživljavanju sebe.. a rezultat je često osamljenost, emocionalna praznina i ugroženo dostojanstvo..

Postoji li virtualna bajka.. u tom virtualnom svijetu kao začaranom dvorcu.. sa svim onim dobrim i lošim likovima iz bajki, privučenim u taj tajanstveni, čarobni svijet..??
Postoji.. ali je kao i svaka druga bajka jako daleko od stvarnosti.. jer virtualnu bajku i stvaramo kako bi pobjegli od stvarnosti.. Lako je započeti virtualnu bajku, i svatko može pisati svoju..i dopustiti da nas sreća pretvara u sve ono što nismo ni slutili da je u nama..
I ja sam svoju željela stvoriti htijući je pretočiti u stvarnost..
Samo u životu ne postoji ona magija iz bajki, nego čitav splet okolnosti koji nam ne dozvoljava da se ostvari.. i dok svaka bajka ima svoj sretan kraj, u stvarnosti često završava u praznini.. daleko od bajke koju želimo živjeti..
U bajkama je sve moguće i po tome su nalik na snove..
Pitam se hoće li ova moja bajka ostati samo bajka, neostvareni san.. i postati samo priča.. ili trebam nastaviti živjeti u toj čudesnoj bajci dok postoji, odvojenoj od stvarnosti, ali za mene postojećoj i živoj..
..jer govoriti o neostvarenim snovima mogu samo oni koju odustanu..