Baš sam danas odlucila okrenuti novu stranicu zivota i to se moralo dogoditi. Inace nemam dobre odnose u obitelji, svi smo stalno u svadi. Naizgled izgledamo kao iznad prosjecna hrvatska obitelj, vesela, sretna, roditelji zaposleni, ja i brat solidni ucenici, putujemo, ... Ali kada zagrebete ispod povrsine tu se uvijek krije nesto vise. Tuznije u mome slucaju.
Naime moja majka koju su kao dijete doslovno zlostavljali roditelji koji su sami po sebi bili strogi, staromodni, znate vec kakvi su bili ljudi sa sela za vrijeme Jugoslavije. Tata je jako dobar, ali stalno radi, umoran je vec kad dode doma i onda ga doceka moja majka takva kakva. Inace imaju jako los brak.
Ne pisem ovo da bi kritizirala njih, vec sam htjela pisati o necemu sto mi je otac rekao danas ''otidi, studiraj u zagrebu, nemoj ostat ovdje sa ovim vragom'' pritom misleci na moju majku.
Tuzno je da cak i danas u 21.stoljecu , stoljecu slobode, mi zapravo zivimo tako ne slobodno. Eto doslo je do toga da se doslovno jezim od dolaska kuci. Mene nitko ni ne tuce, ni zlostavlja, niti me itko zakida u icemu. Ali jednostavno ne mogu vise zivit u svom domu. Apsolutno me nervira kad moja majka, inace mlada zena, sa fakultetom, visoko obrazovana, sarmantna i zabavna osoba puna duha (kad je u drustvu) hoda po kuci strogo, pognute glave, sve iza sebe ostavlja perfektno, ... ali to nije ona savrsena bajka gdje se majka trudi. Ovo je horor. Apsolutni. Inace sam dosta osjetljivija osoba, indigo dijete sam, i pogotovo sam osjetljiva na sve te vibre koje nastaju oko nas. Katkad mi se zna dogoditi da nemogu biti sa njom u istoj prostoriji zbog negativnih vibri koje ''siri''. Mozda vam se ovo cini ludo, ali nisam luda.
E sad, da se mi vratimo na pocetak posta.
Bas sam danas odlucila okrenuti novu stranicu zivota i to se moralo dogoditi.
Naime, imam prijateljicu o kojoj cu pisati u slijedecim postovima. Ona je moja najbolja prijateljica vec godinu dana. Nerazdvojne smo. Ali moji roditelji nju mrze. Ne radi nje. Upoznali su je jednom. Mrze je radi njezinih roditelja koje ni ne poznaju. Samo su culi da joj je majka konobarica, a da joj je otac navodni pijanac. Sto nije istina. Ali kako god, mojim visoko obrazovanim sebicnim i licemjernim roditeljima ne odgovara da se njihova kcerka iz bogate gradanske obitelji druzi sa kako su se oni izrazili ''dnom ovog grada''.
E sad, da se mi vratimo na pricu.
Kako god, ja i prija (zvat cemo je ''X''), smo poslije skole dosle kod mene. Naravno stan mi je bio u neredu, znate ono, jutarnja strka, kreveti u neredu, stol u kuhinji itd. Nas dvije nismo marile za to, dosle smo, napravile sendvic i otisle u bratovu sobu na kompjuter. Upalile smo klimu, zagrijali stan, pustili muziku na you tube u, nista preglasno. I uzivale...smijale se.... bas nam je bilo lipo. Pogotovo zato jer se nismo dva tjedna vidjele jer sam ja bila bolesna.
I najednom meni ''bane'' majka. U svoj toj strci ja sam X predstavila pod imenom jedne moje prijateljice iz skole za koju mi majka zna ali je nikada nije sluzbeno upoznala. Kako god, X je shvatila, pristojno se upoznala i brzo se pokupila. Poslije se majka izurlala na mene. Nije mi isprva bilo jasno zasto.
Zato jer imam 16 godina i jer mi je dosla frendica poslije skole?
Zato jer mi je dosla frendica, a stan je bio u neredu?
Zato jer je netko dosao dok nje nije bilo?
Ili mozda zbog svega?

Sve se zbilo jako brzo, bila sam poprilicno zbunjena i prepadnuta. Majka je urlala na mene. Brzo sam se pokupila i uzela pse i otisla ih prosetati do parka i naci se sa ''X''. Ona me smirila, smislile smo pricu iako mi nije bilo jasno cemu sva ta panika? Mozda sam se samo bojala jer sam majci slagala da je ona netko drugi? Eto, to me najvise zabrinjavalo.

Dosla sam doma i majka se prema meni ponasala kao da se nista nije dogodilo. Srce mi je uzasno brzo kucalo, bojala sam se njene daljne reakcije, brzo sam napravila krevet u svojoj sobi, sredila ono sto smo ja i ''X'' jele. Majcin komentar je samo bio ''cim ti otac dode doma sve cu mu reci''.
Nisam se bojala.




Tata je dosao doma i ona mu nista nije rekla. Jeli smo pizzu i komentirali najnovije dogadaje u dubrovniku. Najednom je majka rekla ocu ''ma necu ti ni komentirat u kakvoj sam je samo pozi zategla danas'' misleci pritom na mene. Govorila je tako hladnim glasom da dok ta zena koju vise ne prepoznajem , osjecam kako mi se svaka zila ledi, kako gubim boju u obrazima i kako mi se svaka dlaka na tijelu jezi. ''sto je bilo?'' nezainteresirano je upitao moj otac.
''dosla sam ranije s posla i mala je dovela doma ekipu, drecala je muzika...ma teski uzas''. I opet pocela urlat na mene
Pokusala sam nesto reci ali nista mi iz usta nije izlazilo. Skamenila sam se. Od straha. I od boje njenog glasa. Nakon ponovnog urlanja, samo sam cekala plesku. Uspila sam skupit malo hrabrosti i zamolit za dopustenje da objasnim situaciju.
Majka mi nije dozvoljavala, ali eto. Tata mi je kao sto sam rekla, iznimno posten i drag covjek. Rekao je, sjecam se: ''kad te ovaj vrag ne zeli pustit i ne zeli slusat svoje dijete, ja cu te saslusat''.
Objasnila sam sve.

Tata je, naravno kao i svaki normalan covjek bio na mojoj strani. Majka je pobjesnila. Zakljucala se u sobu. Cula sam da je urlala svasta na moj racun.

Opet sam plakala. U zadnje vrijeme cesto placem. Tesko mi je. Bojim se sebe same. Mislim si da ako je ovakav zivot ja nemam vise sto traziti na ovome pustome svijetu. Ostecenom. Strasnom.

Tuzna sam. Nesretna.

Depresivna.

Mislite li da je svijet posten?

Koliko mi samo ljudi zavidi i kaze ''sve bi dala da okusim tvoj zivot''. Zasto? Radi privatne skole, dobre i skupe odjece? Odlicnog izgleda? Putovanja?

Ljudi su povrsni i vide samo materijalno.

Sto imas vise materijalnog to si omiljeniji, svi ti se dive, zavide, zele biti poput tebe.

A sta je s nama koji nosima duboke rane, koji se izvana smijemo, a u dusi vristimo?
Postoji li raj za nas?

Mozda sam svime ovime sto sam napisala ispala glupa, nezrela, djetinjasta kao sto mi majka kaze da jesam, ali ja tako ne mislim. Ne vjerujem joj na rijeci. Jos ne...